Powered By Blogger

среда, 30. март 2016.

LJUBAV JE STVORILA NAŠ KLUB


                 

         NAJVIŠI STEPEN LJUBAVI JE UNUTAR PORODICE 


  Sve je počelo davne '97 u teniskom klubu “Slice” na Grbavici, u mom rodnom gradu Novom Sadu. Gavrilo Galanski, čovek zaslužan za sve, bio je moj trener, psiholog, vaspitač, tata i prijatelj. Moja porodica je prepoznala prave vrednosti u ovom čoveku i uz preporuku mu poverila svoje petogodišnje dete. Zahvaljujući tom izboru ja danas volim...volim tenis, malo je reći...volim sve ono što čini sport...volim život ispunjen njime. Zbog toga sve zasluge pripadaju mojoj porodici i mom treneru. Upravo iz ovih razloga, samu priču počećemo predstavljanjem onih koji su je i stvorili….potpuno opravdano našu prvu priču posvećujem njima...

Pa da se upoznamo:






 Dragi čitaoče, predstavljam ti moju porodicu. Pitaš se zašto ih upoznavati ovim povodom?! Odgovor je vrlo jednostavan, porodica je temelj, a bez temelja nema ni teniskog terena. J Naš sistem vrednosti je bezuslovna ljubav cele porodice na kojoj gradimo pojedinačne živote. Oni su mi najveća podrška i razlog svih mojih uspeha. 

Mamu i tatu (nikako ćaleta i kevu) predstavila bih kao osobe sa velikim brojem uloga u našim životima, osim što nas obasipaju ogromnom količinom ljubavi koja je naš tajni izvor neiscrpne energije, ovim povodom dodelila bih im ulogu scenariste i režisera. Dok moja mama piše anonimne priče naše budućnosti, tvrdoglavom borbom nas u zagrljaju izvodi na pravi put, ali uvek uz osmeh u kojem sve probleme sakrije od nas, moj tata ima ulogu  kaskadera, onog koji igra našu ulogu u rizičnim situacijama, a da to niko ne zna...pa nekada čak ni mi sami J 

Dok bih ova dva gospodina predstavila kao moju levu i desnu polovinu srca. I to je razlog zašto ono tako brzo kuca...

Moj Uki je moj zamenik, iako sada strastveni fudbaler, čije snove ne želim da rušim, njegov dom će uvek biti ona mala kućica izmedju dva terena, jer je on moj vatreni zmaj koji svojim osmehom briše svaku suzu i neuspehe pretvara u uspeh. Imao je tek 3 godine kada je prvi put sa cuclom i pelenama stao na teren i „zaigrao“ tenis. On je osoba puna ljubavi, ali kratkog fitilja, koja uvek iskreno i otvoreno iskazuje svoje emocije. Nikada se neće roditi bolji menadžer od njega, tako da posao na toj funkciji ni ne pokušavajte da dobijete u našem klubu. Zahvaljujući njemu naš klub je uvek pun nasmejanih mališana.

Alex je moj saputnik tokom celog putovanja do uspeha. Mala razlika u godinama učinila je da uvek zajedno proživljavamo sve životne izazove i nikada ni jedno nije bilo pošteđeno. Vec sa dve godine čučao je kod teniskog terena i muljao cuclu u šljaku čekajući svoju sestru da završi trening. Nikada se nije zalio, uvek je navijao...e sad, to za kogaaa, to je već zavisilo od toga da li smo se pre toga posvađali ili ne J Od tada do dan danas on je moj najstrastveniji navijač koji ni jedan meč nije propustio. Kako su godine odmicale ja sam postajala mladja sestra, a on stariji brat zaštitnik...i moram priznati, lepši je osećaj biti mladji pogotovo kada ima ko da te čuva J Zato svaki novi član prvo prolazi njegovu kontrolu i kao tajni agent rešava sve probleme. Njegov šarm osvaja neosvojivo, a ljubav topi led. 

To je moja porodica-moj tim. Nismo nepobedivi, ali smo neuništivi. Vrednost porodice danas nestaje, postaje "cool" nazivati roditelje kevom i ćaletom, popularnost se stiče pretprljenim nasiljem u porodici, u brak se stupa u sve kasnijim godinama, a posvećenost porodici je minimalna, svi napuštaju domove u trci za diplomama i novcem u "države budućnosti" ...

Oprosti mi dragi čitaoče, ali ja nisam u trendu. Meni ne treba slava, dovoljna mi je ljubav....i ovaj tekst pišem ne kako bih reklamirala svoj klub, već kako bih se zahvalila onima koji su razlog njegovog postojanja i kako bih pokazala da prave vrednosti ipak pobedjuju. Naša pobeda možda nije manifestovana na rang listama kao recimo uspeh porodice Djoković, ali nekada su najlepše one pobede oko kojih se ne diže prašina, već sijaju kao dijamant u skoljci negde na dnu okeana. I to je ono zbog čega je baš ovde počela naša priča...



             



 Upoznaj Gavrila Galanskog-mog trenera. Trenera? Zvuci tako obično...trener je veoma važna figura u životu svakog sportiste, barem bi trebala da bude. On je deo tima, deo uspeha, deo porodice. Osoba koja od igrača stvara šampiona i čoveka. Uz njega vaše dete odrasta. Ovaj čovek je deo mog zivota. Osoba zbog čije nemačke škole, strogih pravila, principa i kodeksa ponašanja ovaj klub danas ima baš ovakvu priču. On je od svojih igrača napravio prijatelje, a ne protivnike. Svojim autoritetom, ali i svojom ljubavlju od nas je napravio ne samo dobre igrače, veći prave ljude i iskrene prijatelje. 

Ovu malu devojčicu on je naučio prvim teniskim koracima pre tacno 19 godina, a ona sada to znanje prenosi na drugu decu. Nekada smo pricali reketima, danas pricamo uz vino na slavi. Vreme prolazi, ali trener ostaje. Veoma je važno uz koga vaše dete odrasta...ko mu priča, ko ga trenira, ko ga uči životnim vrednostima, jer to će mu doživotno ostati i na to će se ugledati. Čika Gale, kako ga svi zovemo, bio je trener naše čuvene teniserke Monike Seleš i mnogih drugih uspešnih tenisera. Svojom odanošću poslu, iskrenošću i vrednošću osvojio je naša srca. 

Kao igrači uvek smo se bojali da mu otkažemo trening, uvek je bilo ono:“ajde javi mu ti“, šale za prvi april smo samo mi primali, dok je njega bilo veoma teško prevariti. Najdraži su nam bili letnji turniri na kojima su se takmičili samo članovi kluba, koji su se uvek završavali jednim dobrim roštiljem. Često bismo ostajali posle treninga u dvorištu kluba da beremo ringlove. Posebo smo se zdruzli na pripremama na Zlatiboru koje i dan danas prepričavam sa mojim drugarima iz kluba, sa kojima sam idalje u dobrim odnosima. 

Takva prijateljstva su neprocenljiva...a to pokazuje i jedan situacija u kojoj sam se našla. Bilo je to prvenstvo Vojvodine, TK Vojvodina, polufinale, težak turnir....odlazim do čujem s kim igram i saznajem da mi je protivnica Nikolina, moja drugarica iz kluba (u našem klubu čika Gale je bio jedini trener)...to je bio najstrašniji trenutak u mom životu, ja nisam želela da igram, a nije ni ona...kada smo se rukovale na mreži odlučile smo da publici priredimo zabavu, a da pobedi ona koja bude imala više sreće....trener je bio ljut jer nismo igrale ozbiljno, ali to je bilo jače od nas...iskreno, toliko mi je bila bitna pobeda da se ni ne sećam ko je pobedio J Bili su to lepi dani...učinio nam je detinjstvo posebnim, a treninge zanimljivim. 

Jednog dana zazvonio mi je telefon, bio je to poziv od čika Galeta, saopštio mi je jednu od najlepših vesti...dobio je prvu unuku, to je bila velika borma dobijena veštačkom oplodnjom. Njegova najveća želja bila je ostvarena, njegov sin jedinacje dobio ćerku...srce mi je lupalo neopisivom brzinom...a zatim mi je rekao kako joj je on birao ime...ushićeno sam pitala kako se zove....rekao je:“Dobila je ime po tebi, zove se Jelena“....i sada su mi krenule suze, a moj osećaj tog trenutka rečima ne bih mogla da opišem. 

Imati ovakvog coveka pored sebe velika je čast.




Hvala vam što postojite i što ste deo mog tima...bez 

vas moj život ne bi bio isti...bez vas, ovaj klub ne bi 

imao dušu, a duša nema cenu.




Zbog toga ovo nikada neće biti teniski klub Kamenjar, već PORODICA Kamenjar!





Dobro došli J



                                           

                                                                                                          

                                                                                             Jelena Goranović, 29.3.2016.













                        







                                                                                      


                      
                                                                                    
      



.